Odlazite, vi koji očekujete vrijednost u sljedećim redcima. Napisala sam nešto, osvojila sam nagradu. A svejedno, najviše sreće nalazim u sadržaju ovog bloga- nepromišljenom, bez teme, bez zadrške. Dakle, odlazite, jer ovo nije promišljen post.

Muči me što ne mogu projicirati ono što mislim da jesam u svijet. Pola sebe ostavila sam iza, kao zvijezda repatica, ali svi mi još uvijek vide rep. Pokušavam se iskobeljati, ostaviti taj vražji veo za sobom, ali on me slijedi kamo god pođem, koga god upoznam- samo nije lijep kao veo, nego više kao wc papir koji mi se zalijepio za cipelu, a ja ga nezgrapnim pokretima otresam.
Zašto se ne možemo anulirati u tuđem sjećanju? Ah, da mi je biti bezbrižno anonimna, da mi je stvarati sebe iznova- potpuno suprotno onoj prije, onako kako to sada želim. Da mi je biti dijelom tebe, o veliki svijete, a ne samo mikronom na koji samu sebe svodim kako bih zadržala anonimnost.
A tako je lako misliti da znamo nešto o nekome! Tako je opet- teško- bojati se facebooka. Tako je teško bojati se da će netko utipkati tvoje ime u tražilicu i naći nešto baš o tebi! Teško je bojati se da će te se netko sjetiti, neke stare tebe koje se sramiš (iako se sramiš nekako i sadašnje sebe, a gajiš sumnju da ćeš se sramiti i buduće, jer sram je, ako išta, baš tebi prirođen). Teško je izaći u kino i sresti nekog znanca. Koliko smo samo ljudi pregazili kako bismo postali ovo.

Kad sam tek počela raditi, upoznala sam vjeroučitelja u toj svojoj prvoj školi i brzo sam ga prozvala Oksimoron. Iako je formalno zagovarao ono što je profesija od njega zahtijevala, u tome je bio nekako mekan, popustljiv, suočen s argumentima uvijek bi se slomio, uvijek priznao iznimku, uvijek bio...milosrdan.
Sjedimo mi tako u zbornici, vjeroučitelj i neki kolege i ja. Kolege me pitaju kao sam.
Odgovaram: "Grozno. Jeste li ikada ležali u krevetu otvorenih očiju i razmišljali o svim groznim stvarima koje ste ikada učinili?"
Tajac. No vjeroučitelj se nadovezuje: "Kad sam imao 6 godina, bio sam vani s nekim dečkima. Jedan od njih, jači, rekao je ovom drugom, slabijem: Klekni. Ljubi mi noge!. Mislio sam da se šali, ali inzistirao je sve dok slabiji nije stvarno kleknuo. Tada je naišao njegov tata pa je ta epizoda prekinuta. I sada često mislim na nju."

Ah divote, ona će saznati prošlost svih vjekova, sve, sve je to zabilježeno u svemiru, ništa nije izginulo; svjetloslika svakog trena bistvovanja otisnuta je u svemiru, kaže Janko Leskovar.
Ali, oh bože, bože, i taj dan je u svemiru, i s njime ću se gore sastati! Da, gledati u vječnosti! Grešnici, grešnici neće vidjeti ondje ništa, ništa; oni će gledati samo svoje bezdjelo, svoju žrtvu na sve vijeke vjekova...

Leskovar u tom svom djelcu možda malo i dosađuje sa sakralnim motivima. Te Đuro Martić svira orgulje u crkvi, te crkvena pjesma kao nagovještaj ludila, te grešnici u vječnosti.
Ali tako vjeroučitelj i ja shvatismo- nema gore kazne nego buljiti u svoja zlodjela ponovno i ponovno.

Nekoliko dana kasnije donio mi je Kierkegaardovu Bolest na smrt.

Pitam se hoću li ikada zaista izaći iz stana? Čini mi se kako mi godine samo čine zlo u tome, čine me još opreznijom, strašljivijom, osamljenijom.